Demoni Pula Navijači NK Istra 1961

U nedjelju možete doći u KN gdje ćemo zajednički pogledati utakmicu finala rukometnog europskog prvenstva i navijati za naše u dvobju protiv Francuza.

Klub se otvara u 17h.

NAVIJAČI NAJVEĆE POJAČANJE
Vrijeme je prijelaznog roka, stoga me i ne čude priče koje kolaju gradom.Dolazi ovaj, onaj… Ovaj je premlad i neiskusan, onaj prestar i spor, trebalo bi igrati više domaćih dečki, ima previše furešta…Sve su to štorije koje se mogu čuti u nogometnim krugovima. Tako je to u vrijeme merkata. Ipak, poučen iskustvima iz proteklih godina, smatram da će najveće Istrino pojačanje ovoga proljeća biti «DEMONI». Priče o dovođenju velikih pojačanja realnih i nerealnih za naše prilike, priče o dovođenju igrača «spasitelja», a zatim priče o igračima koji imaju neosporivi talent, ali igraju bez srca, čine mi se tako poznate. Često se uz takve «zvijezde» i «zvijezdice» spominju velike cifre, bilo u kunama ili eurima, spominje se težina njihovih ugovora. Pitam se, koliko u tim ugovorima ima ljubavi prema zeleno-žutoj boji??? Kao zaljubljenika u sport i nogometnom navijaču, uvijek su mi bili draži igrači koji su spremni uklizati na «izgubljenu loptu». Neusporedivo više cijenim tip igrača koji će  staviti glavu na kopačku, nego «zvijezde» koji će jednom napraviti nekakve škarice i onda o tome pričati čitavu sezonu. Jednostavno volim taj tip igrača koji će ostaviti srce na terenu. Dok na jednoj strani grada kilometre gutaju i pluća pune zajedno mladi, stari, domaći i oni furešti, u nadi da će izboriti mjesto među prvih jedanaest, što je želja svakoga od njih, na drugoj strani grada među hladnim zidovima Rojca navijači se spremaju za proljetni dio sezone. Štedi se svaka kuna kako bi se napravio neki novi rekvizit. Razrađuju se ideje oko novih koreografija. Uz pokoju čašicu rado se priča o starim vremenima, ali isto tako o vremenu koje tek dolazi. Podsjeća se na stvari koje bi trebali ispraviti kako bi bili još bolja grupa na tifo sceni. Postoji mogućnost da baš ovo proljeće bude prekretnica za pulski nogomet. Kako god, bilo jedno je sigurno: «Naši ugovori ispunjeni su ljubavlju prema zeleno-žutoj boji i mi svoje glasnice nećemo štedjeti kako u Puli tako i na gostovanjima“. Upravo bi naš glas s tribina mogao biti poticaj igračima da daju onaj zadnji atom snage na terenu, koji bi u konačnici mogao odlučivati da opet sljedeće sezone u Puli gledamo prvoligaški nogomet na novom gradskom.      Uopće ne sumnjam da će Demoni biti 12. istrin igrač , ma i više od toga i da ćemo u proljetnom djelu svi zajedno biti svjedoci novim  pobjedama kako onim izborenim na terenu, tako i onim izborenim na tribinama.

Klub navijača od sada radi utorkom i četvrtkom od 19-21h. U klub možete doći po svoj primjerak novoga šala.

Šalovi su stigli i moguće ih je kupiti sutra (četvrtak 14.01) od 19h u Klubu navijača u Rojcu. Za ostale obavijesti o radu Kluba ili kako doći do šala obratiti se adminstatorima ili u predviđene teme na forumu.

Cijena šala je 60kn.

      Dan kada sam poludio za Istrom 27.09.1992. Istra-Hajduk 2:0
Imao sam dvanaest godina kada me tata uveo u nogometni svijet. Sjedeći na centalnoj tribini gradskoga stadiona promatrao sam čari koje pruža najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nogomet mi se polako uvlačio pod kožu. Sjećam se da je u to vrijeme većina prijatelja iz razreda navijala za Hajduk, poneki za Dinamo. Tada sam bio jedini u razredu koji sam navijao za Istru i zbog toga sam nebrojeno puta bio ismijavan… Međutim, došao je  i taj dan, dan ponosa, dan koji je puno toga promijenio.
Prateći Istru, pamtim mnoge utakmice, ali jedna je u meni ostavila poseban trag.
Dana 27.09.1992., utakmica Istra –Hajduk 2:0 (Trešnjić, Lasić). Toga dana Pula je živjela nogomet. Prema starom gradskom stadionu, sljevale su se rijeke ljudi. Bio sam zadivljen slikom kada sam ušao na tribinu. Stadion je bio pun kao šipak. Sjećam se da su ljudi sa obližnjih stabala gledali utakmicu. Istra je 90-ih godina imala veliki prosjek gledanosti za hrvatske prilike. Promatrajući sve te ljude, pogled mi je neprestano bježao prema grupi navijača koja se svojim bučnim navijanjem razlikovala od ostale publike. Poželio sam biti među njima. U meni su se rađali neki čudni osjećaji, osjećaji koje nikada prije nisam osjetio prema niti jednom klubu. Toliko sam želio tu pobjedu. Igrala se 58. minuta kada je golom Trešnjića Istra povela 1:0. Tribine su eksplodirale, svi su bili na nogama, stadionom se orilo: „Istra, Istra…“. Desetak minuta prije kraja Lasić je sa dvadesetak metara opalio i skinuo paučinu za 2:0. Već tada je bilo svima jasno da će Hajdukovi igrači pognute glave napustiti teren. Na posljednji sučev zvižduk oči su mi ispunile suze radosnice. Hajduk je tog dana pao u Puli, a ja sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Za je mene je to bila najdraža pobjeda Istre. U ponedjeljak sam ponosno otišao u školu.
Osamnaest godina kasnije…
Kada šetajući ulicama meni najdražega grada na svijetu, sretnem neke nove klince sa šalom Istre oko vrata, obuzme me sreća, jer sada sam siguran da NAŠ GLAS NIKADA NEĆE IZUMRIJETI. POGLEDAJTE VIDEO
                                                                                                                                      S.B.